уторак, 28. јун 2016.

USPEO SAM - HARD CRO 2016 DONE



Hard, Harder, Hard Cro, suze i smeh again. Na Hard Cro sam stekao drugove do groba i hroničnu bol kolena, tetiva i zglobova. Frau Heike, Robert, Max, Ian, Ales, Davorin, Ivan, Simone... i tako 43 imena ukupno. I kako mi je pomogla Gabriela Andersen da stignem do cilja, a Etrex da se ne osećam izgubljeno u krajevima gde sam prvi put. 



Znate ono: U vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba, e pa posle Hard Cro stih ide ovako: Na Hard Cro sam stekao drugove do groba i hroničnu bol kolena, tetiva i zglobova. 

 Za ultramaratone važi, sve je u redu do starta, osim treme i male nervoze. Kada startuješ onda sve ide ili ne ide, ne znaš ni kako će se završiti, ali mnogo zavisi od nas samih. Džaba trening i priprema, ako ne uradiš onako kako treba na trci. Tu si zbog sebe i zbog svog cilja, fokusiraš se samo na to i uspeh je zagarantovan. 
  

Do sada nisam vozio ultramaratone bez draftinga, tako da mi je to ličilo na Individual TT u trajanju od nekoliko dana. Znači nema gas do daske, rasporediti snagu i najvažnije, pametno iskoristiti pauze. Čim sam video momke koji me sustižu posle prva dva km na usponu od 12% znao sam da će ih neiskustvo prevariti. Nisu zagrejali mišiće, uspostavili disanje, da ih početnih sto ili dvesta km može koštati završetka. 

Jedna od bitnijih stvari je i teret. Šta i koliko poneti!? Ne mnogo, ali ne ni ništa. Obavezno nosim i ProAction čokoladice, energy barove i tečnost. Ne dozvoliti sebi da trpiš hladnoću ili glad, ne dozvoliti da nemaš pumpu ili osnovni alat i to samo da bi bio lakši!!! U svakom trenutku mora da ti bude udobno u opremi. Osnove popravke bicikla su osnove za učestvovanje na ovakvom događaju. Zaboravite ono – ma neće baš meni to da se desi, neće biti kiše i neće biti toliko hladno!

 Razlika između PBP (Paris-Brest-Paris) i HC (Hard Cro)!? Posle HC vidite da je PBP dečja igra. Ne podcenjujem PBP, naprotiv. To ne znači da opet neću voziti PBP, samo da se ljudi ne zanose, - Ako sam mogao PBP mogu i HC. Razlike: Definisana i nedefinisana staza. Brevet i trka. Dužina, visinska razlika. Jedan podatak, za četiri dana smo popeli dva puta Mont Everest. Vožnja u grupi i individualna vožnja. Četiri dana pričati samo sa sobom. Za pet dana HC pola TCR (Transcontinental Race) koji traje 15 dana.

 Na startu HC sam odmah rekao vrućina, nisam dobro podesio prtljag i eto u startu maler. Posle 50tak km stajanje zbog opravke. Pored obale je lepo samo zbog atmosfere, ali ne i zbog gužve na putu, mada su vozači uglavnom pažljivi. S druge strane, noću je toplije ako vozite tim putem, nego kopnom. Sve ima svoje prednosti i mane. 

 Psihički i fizički sam spreman. Divno je, pomislih, što će mi to biti generalna proba za TCR. Nepoznat teren i zahtevna staza. No Drafting, ma idealno. 

Start, posle prvih uspona koja dolaze dok se još nisam zagrejao, sve ide po planu i vetar u grudi. Već pomenuti peh koji me je izbacio iz koloseka i uvalio mi se u misli. Ali Roglić me spašava i sada osim izolir trake, obavezna oprema postaje i plastična vezica koj je sve stegla i nije pustila. 
Jedina komunikacija sa carinicima je koliko idete i njihov utisak o trci i dužini trke pre svega, njihova prijateljska nastrojenost, kao i svih uz put koje srećem. Većina se prvi put susreće sa biciklističkim ultramaratonom, pa otud tolika zainteresovanost za priču. Prvi veći utisak na mene ostavlja aerodrom i Dubrovnik. Oduševljen sam i uzgajalištima školjki. 

Posle stotinjak kilometra, raskrsnica i poslednja šansa za odabir rute: Kopno ili Obala!? 
Pala je odluka, skretanje na desno i juhuu, kreću ozbiljniji usponi. Ali nisu oni problem nego vrućina, tako da od ozbiljnijeg ritma i kontinuiteta nema ništa i moranje da se staje na svakih dva sata i dopuni voda. 


Tu negde i dobijam društvo za nezaborav – Damir Habunek, mlad momak kojem je do tada najduža vožnja u kontinuitetu bila 300 km. Šta reći – herojski! Upravo, tako se i držao sve vreme. Uzajamna podrška na distanci do kraja. Ono što ne sme da se propusti, naročito po toj vrućini od 39 Celzijusa, koja nas je pratila, jeste slušati svoje telo i instikt. Jer deo koji je bio pred nama je da nema prodavnice po selima, da se nalazimo između planina i da je čas toplo, čas hladno. Ja sam oko 21:00 dobio neku drhtavicu, tresem se, a nije mi hladno, glava boli. Znači, pre dvadesetak kilometara sam napravio novu grešku, jer nisam jeo u mestu koje je imalo i prodavnicu i restoran. 

Pada noć i oblačimo se kao da je kasna jesen. Hladno je, temperatura se sputa na svega 10 do 12 stepeni, na pojedinim delovima i osam. Oko 23:00 kao po dogovoru ulazimo u jedan kafić, kafe nema, jer je aparat opran, radno vreme završeno, ali zato šankerica nam kuva čaj koji nam daje da stavimo u bidon, da imamo za ovu hladnu noć. Mada lepo napredujem, tempo, ne volim kada dođe nizbrdo, nema nikakvih neprijatnosti, a noć nam se završava dolaskom u Sinj, ne zato što sviće, nego zato što jedemo vruć burek u 01:30h. Dalje put vodi kroz šume i očekujem u Kninu da se desi čudo. I desilo se, ali za mene neočekivano. Magla! Ceo grad je u magli. Kafa na pumpi i brz polazak, jer čeka nas uspon kome nikad kraja. Sve krivine, levo, desno, levo, i taman pomislim, nema više, a onda opet i opet i gore se penjemo, a kraja nigde. Koliko je vetrovito, pokazuje podatak da su tu napravili vetrenjače, em uzbrdo, em vetar, ma daaaaj ! A gore hladnoća, nekako se spustimo i posle doručka idemo ka Lici. 

Priroda je neverovatno lepa i sve je kao pod konac složeno. Sunce počinje da jače sija, vrućina u najavi i opet stajanje i osveženje. Ulaz u Gospić i tipičan naglasak koji sam do sada imao prilike da slušam samo na filmovima ili serijama gde su glavni junaci Ličani.  Teslin muzej. Gradić koji se ušuškao negde u dolini i koji je postao centar ovog kraja. I sad mi nekako sve lakše, razdaljinu delim na etape do Otočca 50km-cca 2 sata do spusta 25km-cca 1 sat, spust i večera u predivnom gradiću Senju, još jedan sat. Onda je blizu Rijeka i saznanje da je Učka – kučka. 

Kroz Istru je bila juniorska trka koju sam zadnji put vozio nekih osamdesetih i - Istro evo mene i Tebe opet. Osim što je ovog puta rođena i prva Anegdota Hard Cro zvana - Prečica. Na raskrsnici Ivan Heged i ja upoređujemo put po uređajima, na njegovom ima prečica, tu samo desno i onda preprečimo 38 km barem za pola. Složili smo se. Prečica se sastojala iz penjanja, brdo, brdo, brdo, brdo, 15%, 10%, 12%, brdo,....., nikad kraja. Na kraju smo se popeli, ja sav besan i na kraju Ivan kaže – Samo još ova dva brda. Dalje nisam čuo, Besno rekoh, ja odoh nazad. Tako da ništa od dva sata vožnje preko brda do prečice. Ali, video sam opet kopnenu Istru i Ivane Hvala Ti, na kraju mi čovek popravi i lanac koji je pukao. Rešismo da obiđemo Istru, sada kada smo već izgubili dva sata i meni je bilo predivno. 

Kratak odmor na KT i nazad, jer još pola nismo prešli. A čeka nas i Učka – K....! Ma sve je to za ljude. Večera, izvlačenje iz Rijeke i put nas vodi do sledeće KT. 

Druga Anegdota je: Niste najavili prenocište. Dakle, treća noć pregurana i osećaj da ipak moram odspavati makar dva, tri sata. Dolazimo u Delnice, jutro oko 02:30h, na pumpi pitamo za prenoćište, šalju nas ili u Lovački dom ili hotel. Ok, idemo u hotel, koji je zaključan, Davorin prelazi preko puta da dobije neku informaciju i dobije odgovor: - Pa niste se najavili!!!! Hahahaha, pa jbt koliko to oni imaju gostiju kada se moraš najaviti. Sva sreća te kad smo uspeli da probudimo momka iz hotela ponudio na je da u foajeu hotela odmorimo. Jutro u 05:00, idemo dalje. 

Kada mi neko kaže Gorski Kotar, moja asocijacija je zima, kiša. A u stvari su jako lepe kuće i dvorišta. Žitelji su se stvarno potrudili da svoje kuće oboje u žive boje, sa ukrasima, a dvorišta sva uređena. Uz put prvo Davorin, pa ja nalećemo na jednu cikloturistkinju koja je bila na Krku i sad ide za Varaždin. Malo priče i motaj pedale.  

Lepoglava – zatvor, komunisti, Tito, Stići pre svitanja!? Ne! Lepoglava – belo vino, porodica Habunek i njihov vinograd. Stari dvorac. Restoran iz koga se širi miris lignji. Totalno je druga asocijacija od one koje imam. Hrvatska me je oduševila svojom lepotom, a bicikl je prava stvar kako da je upoznam i vidim.  


Druga kontrolna tačka je priča za sebe LifeClass, moj  najomiljeniji cikloturistički centar na planeti. Neverovatan doček lokalnog biciklističkog kluba, ljubitelja biciklizma, Dražen je tu, naravno. Ljubaznost i profesionalnost. Pored želje da ostanem barem dan, moram posle dva sata krenuti. 

Kolena su mi jako otekla i bole, ostalo je nešto oko 400 km. Stavljam led i uhvatim sebe da razmišljam da li i kako dalje. Čoveče, kažem sebi, odustajanje nije tvoja opcija i ne plaćaju te poreski obveznici. Znači napred, do kraja! I Nema više brda do kraja!  


Topla noć i uključujem Garmin Etrex 20 koji me nepogrešivo vodi kroz mesta za koja prvi put čujem u životu. Levo, desno, pravo, okolo, ali Etrex mi daje sigurnost i uopšte ne razmiđljam da li sam na dobrom putu ili ne. Vidim da Garmin i ja imamo poverenja jedno u drugo. Uopšte se ne osećam da sam tu prvi put u nepoznatom. Zvučni signal je tu da me opomene kada da skrenem i na koju stranu. Realno skraćujem put kroz kraj gde sam sreo samo 2 i slovima samo dva vozila. Jutro, idemo dalje i dalje, a u najavi topao dan. I neka, bolje nego kiša. 


U Donjem Miholjcu predivan doček, divnih ljudi, koji nas navode i pričaju gde je ko i dokle stigao. Uveliko smo već ćuli priču o Maxu koji je već postao legenda u ovom kraju. Max nailazi i krećemo. 


Čovek kao da do sada nije vozio kojom brzinom okreće pedale. Može se od Maxa dosta naučiti gledajući ga ispred sebe. Način vožnje, odmor, redehidracija. U razgovoru na pauzama shvatam koliko je smiren, svestan sebe i svakog trenutka, koliko je osvešćen, duhovan i pun pozitivne energije koju širi. Hvala kosmosu što me je upoznao sa Maxom. Još četiri sata, tri, dva, jedan, kolena bole sve više i opet otiču jako, naročito na delu od Vukovara do Iloka, kreću suze, nervoza, ricanje, ali tu sam, ne daj se Ivane. Nailazi i Milisav, koji viče samo što nije cilj, samo još ova nizbrdica. Dobar Milisav, kao ja ne znam da posle nizbrdo, dolazi uzbrdo. Svaka uzbrdica, nov bol, kadenca se smanjuje na 20 – 30, jedva okrećem. A onda mi na pamet pada Gabriela Andersen, koja ulazi u cilj 1984 godine na Olimpijadi i pada, ali je završila. Go Ivan, Go. Emocije naviru, uz put mi je u glavi i drug sa PBP Saša. Eh, Sale da mogu čuti barem dva tvoja vica sada. Nikad dužih 5 km. I najzad krivina na levo i hotel Dunav. Cilj, kraj muka i trke, kraj zadovoljstva na točkovima. Hard Cro, uspeo sam! Strava pokazuje sve prvi i drugi deo. 


Polomljen ram i puknut lanac me nisu sprečili, pa nisu ni otekla i bolna kolena da ne prođem kroz cilj u zadatom vremenu. 
Ovako sam izgledao na cilju.

Divno druženje pre starta, za vreme trke i posle cilja. Ljudi Vas 43, sudija i organizatori, želim da Vas opet vidim, da opet delimo ovo zadovoljstvo.  




Organizatori Ivane i KOrnel, hvala Vam na predivnoj trci. Učesnici, takmičari, hvala Vam na druženju. Nadam se da se opet vidimo na Hard Cro No2.